Split: Komunikacija u obitelji

Današnji stil života tj. užurbanost, težnja za steći i namaći ostavlja premalo vremena za posvetiti se djeci. I ono malo vremena što ga roditelji provode je, nažalost, nikakvo i nekvalitetno. Majke su zauzete kućanskim poslovima, a očevi su na kauču ili u kafiću. To je upravo slika kakva se ne bi trebala događati u obiteljima. Upravo je to komunikacija koje nema. Razgovor je jako važan u obitelji; bolje nekakav nego nikakav.Komunikacija bi trebala biti konstruktivna, uvažavajuća i s puno ljubavi, zasnovana na vlastitim primjerima.

Kaže se da se roditelji dijele na: prosječne, loše i bolje. Važni su nam bolji roditelji. Oni su tolerantni, bezuvjetni, uspješni, realni, mudri, suradnički, optimistični, jaki i uravnoteženi.
Da bi komunikacija na relaciji roditelj – dijete bila što kvalitetnija, s djecom treba sjesti i razgovarati. Jer i djeca imaju svoje osjećaje, potrebe i želje. Događa se da djecu loše slušamo, krivo razumijemo i nepravedno osuđujemo. Djecu treba saslušati. Vrlo je važno prema djeci biti iskren. Djeca imaju potrebne „radare“ za brzo prepoznavanje neiskrenosti. Ako se i događaju sukobi, treba ih prihvatiti, a ne ih izbjegavati. Moramo li se uvijek i u svemu slagati? Važna je tolerancija, uvažavanje.

Obitelj bez sukoba ne postoji. U obitelji bez sukoba obično nema ni međusobne suradnje. Tu se javlja velika razdražljivost i naglo izbijaju agresivni incidenti. Dolazi do lažnog mira tzv. „za susjede“ i tu obitelj plaća skupu cijenu unutarnje praznine i napetosti. Odgoj djeteta nije borba koja završava pobjedom roditelja i porazom djeteta.
U odgoju trebaju pobijediti i roditelji i djeca. Djecu treba osposobiti i za kvalitetnu svađu ako ne želimo da stradaju s prvim životnim sukobom. Svađa je nešto iz čega učimo. Ne može se izbjeći, ali je dobro naučiti se suočiti s njome. Naime, dobro je pokazati djeci da se i roditelji smiju posvađati. No, nije važno samo kako se osjećamo za vrijeme svađe već i nakon nje. Kod svake obiteljske svađe treba misliti na daljnji zajednički život.
Treba se upitati: Kakve su naše svađe? Usuđujemo li se o svađama razgovarati s djecom? Moramo biti svjesni da najčešće neki drugi čimbenici utječu na našu razdražljivost, ponekad i posve nesvjesni.
Zašto su današnja djeca često tako agresivna? Nažalost, za agresivnost su krivi roditelji. Djeca nas konstantno promatraju i oponašaju. Prema djeci trebamo biti pravednji i objektivniji pa ona neće biti rušilački nasilna prema svojoj okolini i nama. Jesmo li stvarno prijatelji svoje djece ili nas ona doživljavaju kao neprijatelje, ali nam se to ne usude reći nego nam pokazuju. Djeca često izvan kuće pokazuju kod kuće izazvanu, ali potisnutu, agresivnost.
Objavljujemo li cijelom susjedstvu djetetove nepodoštine? Smijemo li se na njegov račun? Prijetimo li mu ako nas ne posluša?
Nismo gospodari svoje djece. Trebamo ih osposobiti kako bi postali vlastiti gospodari. Odgoj se ne obavlja u rukavicama! Djeca trebaju roditelje prijatelje, suradnike i partnere. Djetetu je potreban čitav roditelj srcem i dušom, a ne samo njegov novac, pamet i iskustvo.
Roditeljstvo nije samo obveza već čudesno događanje između roditelja i djeteta. Dijete ne treba „robota“ koji ga hrani i oblači već mamu i tatu koji ga vole.
Oslobodimo se lažne nježnosti („pliš“) i nepravedne strogosti („žice“) i budimo prirodni roditelji.
Jesu li naše obitelji ludnice iz koji se bježi ili mirne luke u koje se uvijek rado vraćamo? Roditelji mogu usrećiti, ali i izluditi svoju djecu. Izgovoren problem već je napola riješen problem. O problemima se razgovara!
Mediji, kupovina igračaka i djece nisu zamjena za roditeljsku ljubav i roditeljski razgovor. Treba naći vremena za razgovor; on mora biti živ u obitelji – poput molitve. I molitva treba biti živa u obitelji.
I na kraju bi bilo poželjno u obiteljima provoditi ljubav, roditeljsku ljubav kako ju je opisao sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima: „Ona je velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi i nikad ne prestaje.“
Kako bi nam djeca bila sretna kad bismo ih tako voljeli!

Literatura
Brajša, Pavao: Roditelji i djeca

s. Matea, Sanja Cerovčki i Ana Vuković
Podružnica Split