Belica: Obitelji djece s posebnim potrebama u vrtiću

Obitelji djece s posebnim potrebama nalaze se u teškoj situaciji. Moraju prihvatiti ograničenja i teškoće djeteta, a zatim s time živjeti svaki dan. Po upisu u odgojno-obrazovnu ustanovu, traže redovni program, ako je to ikako moguće. To im je važno kako bi njihovo dijete bilo u poticajnoj sredini za svoj razvoj i svoju dobrobit. Nerijetko nailaze na zatvorena vrata, nestručnost djelatnika, nedostatnu motivaciju za rad ljudi s kojima se susreću. Jednom riječju, neprihvaćanje djeteta kao jednako vrijedne osobe.
Kako i što treba činiti odgajatelj?
U vrtiću je potrebno pripremiti mnogo toga. Najprije samoga sebe. Upoznati se s određenom teškoćom, poremećajem ili nepoželjnim oblikom ponašanja određenog djeteta. Uspostaviti dobru komunikaciju s roditeljima i preko njih saznati što više o djetetu, njegovu dnevnom ritmu, teškoći, ali i onome što voli, u čemu je dobar. Pripremiti skupinu na prihvat novog, posebnog djeteta. S roditeljima i djecom skupine odraditi pripremne razgovore i aktivnosti. Zauzeti odgovoran, profesionalan i iznad svega ljudski stav.
Odgoj pretpostavlja ljubav koja bi uvijek trebala biti ispred obrazovanja. Samo ljubav daje pravo na autoritet, a ona se najprije „događa“ u roditelju, odgojitelju.
Da bi se pomoglo djetetu, treba najprije pomoći sebi.
Djeca vape za ljubavlju. Ljubav je najprije prihvaćanje. Agresivnošću žele probuditi ljubav i simpatiju odraslih.
Roditelji su ognjište na kojem se djeca „griju“ ljubavlju i povjerenjem koje je prožeto životnom sigurnošću, radošću i bezuvjetnom ljubavlju.
U radu s djecom na prvom je mjestu temeljni cilj: dijete. Prvi uvjet za rad s njima je ljubav. Djeca trebaju biti voljena i prihvaćena onakva kakva jesu. Treba ih poštovati i smatrati jednakima sebi.
Čovjek se mora nezaustavljivo razvijati, budući da je razvoj njegov pravi identitet. Dobrim promjenama odlučujemo se za sebe, a zatim postajemo uvjerljivi i za djecu.
Čovjek mora znati da je moguće SAMO VLASTITO MIJENJANJE. Dijete se može razvijati samo do one granice dokle se razvio roditelj, odgojitelj. Razvoj je proporcionalan nutarnjem mijenjanju.
Djeca s posebnim potrebama? (U širem smislu) Svatko od nas, pa tako i svako naše dijete ima neku „posebnu“, specifičnu, konkretnu …potrebu koja izvire iz njihova načina ponašanja (emocionalne reakcije, interpersonalni odnosi…) – uvijek se vraćamo na temeljnu ljubav. Djetetu trebamo posredovati ljubav iz Božanskog izvora našega Oca.
Papa Franjo nas poziva da pokazujemo milosrdno lice Isusa Krista.
Sv. Pavao: da budemo spremni na svako dobro djelo, da nikome ne nanosimo uvrede, da se ne svađamo, već budemo susretljivi i posve blagi prema ljudima. Posvetimo se dakle vršenju djela ljubavi.
L. N. Tolstoj: kad pogledamo dublje u sebe, naći ćemo onu istu grešku, slabost… koju opažamo kod drugih…
Sv. Terezija Avilska: „…a one koji nisu osobito pripravni, neka pripravi Gospodin“.
„…oslanjati se na snagu Boga“
Sv. Mala Terezija – kakav krasan primjer očinske ljubavi, brižnosti, nježnosti i međusobno pomaganje u obitelji uz veliko povjerenje u Božju volju.
DJECA S POSEBNIM POTREBAMA
Djeca i mlade osobe stalno trebaju znakove prihvaćanja i ljubavi, jer samo oni koji su voljeni mogu doživjeti smisao života.
Izostane li izražavanje ljubavi, potpore i uvažavanja djece i mladih od strane roditelja, nerijetko se rađa poremećaj ponašanja, kao preslika ili odgovor na ponašanje starijih. Djeca i mladi ne mogu opstati bez zajedništva, upućeni su jedni na druge i trebaju znakove uvažavanja. Zdrava interpersonalnost je kao zrak kojega udišu da bi preživjeli i razvijali se.
Djecu i mlade se nikada ne smije osuđivati jer je njihovo ponašanje uglavnom odraz boli, zbog narušenih međuljudskih odnosa ili neke nepravde. Potrebno ga je pažljivo slušati. Dijete naprosto govori svoju istinu. Zato zaslužuje potpunu pozornost, usredotočenost i blagost.
Roditelji djeteta s posebnim potrebama vape za prihvaćanjem u redovni program da bi dijete bilo u kontaktu i okruženju s „normalnom djecom“.
Svako, i najoštećenije dijete, ima nešto što može razvijati i to je ključ rada s djetetom s posebnim potrebama.
Najprije je potrebno prihvaćanje i otkrivanje djetetove posebnosti, te volja i snaga za rad s njime.
Potruditi se saznati što sve djetetu ide dobro umjesto da se usmjerava na ono što dijete ne može.
Potrebno je pružiti pomoć i podršku roditeljima, stručnjacima… upoznavanje i informiranje o bolesti, ali još više o samom djetetu.
Otkriti cilj roditelja, što točno žele za svoje dijete u redovnom programu.
Informirati drugu djecu i obitelji – priprema za prihvat djeteta s posebnim potrebama. Pripremiti ih sve na pomaganje…
Potrebno je pripremiti i prostor – stvari koje voli, poznate slikovnice, glazba….
Individualni rad sa stručnjacima (specIjalni pedagog, defektolog, psiholog, logoped, hagioterapeut, liječnik…)
ODGAJATELJ?
Kako podnosi ograničenja djeteta i svoju nesposobnost da dijete razumije? Važno je stalno preispitivati vlastite postupke (nervoza, nestrpljenje…) jer se vjerojatno kod sebe otkrilo istu bol kao i kod djeteta ili se pak nije pripremilo za rad opterećeno svojim osobnim neriješenim problemima. Oslobađati se starih predrasuda.
Metoda pokušaja i pogrešaka: stalno se traži i isprobava način rada s djetetom (što, kako, zašto).
Uključiti svu drugu djecu: svaki dan „dnevni prijatelj“ koji brine o tome da dijete s posebnim potrebama vodi kroz dnevnu aktivnost. Na taj način dijete s posebnim potrebama ima interakciju s drugim djetetom. Često je u početku nemoguća interakcija s više djece i odgajatelja istodobno. Djeca mogu pomagati u malim svakodnevnim poslovima (dragati dijete s posebnim potrebama prilikom odmora, biti mu blizu, pokriti ga…).
Obostrani dobitak za djecu: oni koji su pomagači, razvijat će empatičnost, biti će pažljiviji, nježniji, uviđavniji. Učit će prepoznati potrebu drugoga i odgovoriti na nju u okviru svojih sposobnosti. Razvijat će svoje kompetencije i socijalnu osjetljivost.
U odnosu s djetetom s teškoćama treba biti bez pretjeranih emocija. Stalno ga potičući, hrabreći da će u konačnici uspjeti ako se trudi. Da mi to vjerujemo i da smo uz njega.
U svemu i uvijek – strpljivost!
Uključenost. Roditelji obično žele da se s njihovim djetetom postupa jednako kao i s drugom djecom.

PRIPREMA ZA RAD S DJECOM I MLADIMA – HAGIOTERAPIJSKI PRISTUP
Čovjek reagira iz plodnosti svoje nutrine.
1. Pročišćavanje svoje vlastite vrijednosti i neizmjernih mogućnosti koje se „aktiviraju“ na razini duha.
2. Razrješavanje mogućih konflikata na području međuljudskih odnosa.

Koraci:
MOGU (ja sam vrhunsko i neponovljivo biće),
HOĆU (odluka za dobro),
VJERUJEM (očekivati samo dobro i u skladu s tim djelovati),
PROCES PRAŠTANJA (ne prihvaćam na sebe tuđu uvredu, zlo…, ali otpuštam zloću, grubost, nemar druge osobe prema meni, slobodna sam činiti dobro. Oprosti i ti meni – što nisam bolje pripremljena, što te bolje ne razumijem, što se još više ne zalažem za tebe i što se dopuštam povrijediti tvojom grubošću, oprosti mi što te stalno osuđujem, oprosti što mislim da je sva krivnja na tebi…).,
ODLUKA ZA TEBE(prihvaćanje, borit ću se za tebe jer znam da si u svojim dubinama dobar i čezneš za ljubavlju i prihvaćanjem),
ZAHVALA (zahvalna sam što imam čast biti dio tvoga života, vjerujem u tebe i tvoj vrhunski razvoj i očekujem samo dobro u tvom razvoju i našem odnosu).
SAMO – PREISPITIVANJE. Po povratku kući u miru preispitati sebe, kakva si osoba, što te zapravo muči, što te „izbaci iz takta“. Maknuti prepreku da bi u nas ušao novi zdravi sadržaj.

Ivan 6, 20-21 „Ja sam. Ne bojte se! Tada ga htjedoše uzeti u lađicu, i lađica se odmah nađe na obali kamo su išli“.

IZBOR IZ DUHOVNE ABECEDE SV. IVANA DON BOSCA
Blagost.Tvoj govor neka je uvijek začinjen blagošću. Blagost u govoru, u djelovanju, u opominjanju osvaja sve i svakoga.
Djeca. Prva je sreća djeteta kad osjeti da ga drugi voli. Osjećaj zahvalnosti u djece predokus je sretne budućnosti. Djeca su Božja radost.
Govor. Svaka riječ treba biti prožeta ljubavlju.
Igre. Najljepša šetnja i najljepša igra koja bi me razonodila bila bi da dovedem deset tisuća mladih u raj.
Jakost. Budimo uvjereni u svoju vjeru i u svoje osobno uvjerenje i ništa nas na svijetu neće smesti.
Ljubav. Nije potrebno samo ljubiti mlade nego je nužno da oni i osjete kako ih ljubimo. Ljubav uvijek trijumfira. Gdje vlada ljubav, vlada sreća. Gospodin nas je dao na svijet za druge.
Mirnoća. Nemoj se uznemirivati, Bog je uz nas. Strpljivost i molitva.
Odgojitelj. Gledaj da te mladi zavole, pa će te onda rado slušati. U svakom mladiću, pa i u onom najnesretnijem, postoji točka pristupačna dobru, i prva je dužnost odgojitelja pronaći tu točku, taj osjetljivi konop, uže srca – da ga po njemu pridobije.
Odgojni sustav. Moj odgojni sustav? Veoma je jednostavan: pustiti mladima potpunu slobodu raditi ono što im se najviše sviđa. Zatim treba u njima otkriti klice njihovih dobrih sklonosti i nastojati da se one razvijaju. Budući da svatko rado radi ono što zna da može postići, držim se toga načela. Zato moji pitomci rade ne samo iz dužnosti nego i iz ljubavi.
Opomena. Kako bi opomena donijela plod, nikad se ne smije davati pred drugima.
Optimizam. Sijmo i zatim postupajmo kao seljak koji strpljivo čeka vrijeme žetve. Dok beremo ruže, bodu nas; ali uz trnje uvijek su i ruže.
Prigovaranja. Prigovaranje rashlađuje srce. Najgora je kuga prigovaranje.
Primjer. Mnogo bi se duša moglo spasiti dobrim primjerom!
Razgovori. U razgovoru se ponašaj tako da svi oni s kojima razgovaraš postanu tvoji prijatelji.
Vjera. Kako bi se izdržalo najokrutnija iskušenja, potrebna je velika vjera u Boga. Vjera može izvesti sve.

LITERATURA:
1. Ana Perišić: Hagioterapijski pristup u radu i suživotu s djecom i mladima. Priručnik za roditelje i stručne djelatnike iz prosvjete, socijalne skrbi, zdravstva i sporta. Zaklada hagioterapija prema dr. Tomislavu Ivančiću, Zagreb, lipanj, 2014.
2. Film o Sv. Maloj Tereziji
3. Film i crtice iz životopisa Sv. Ivana don Bosca
3. Kostelnik M.J.,Onaga E.,Rohde B.,Whiren A.:Djeca s posebnim potrebama.Priručnik za odgajatelje, učitelje i roditelje. EDUCA, Zagreb, 2002.
4. Sveto pismo: Novi zavjet
5. Terezija Avilska: Put k savršenosti. Djela 1. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982.

Priredile odgojiteljice: Rajka, Dijana i s. Kristijana