Created by potrace 1.15, written by Peter Selinger 2001-2017

Dan začeća – Stvorendan

Velika većina ljudi na ovaj ili onaj način obilježava svoje rođendane, iako još uvijek postoje neke starije osobe koji nisu sigurne u točan dan. (Najgore ili najbolje, ovisno s koje se strane se gleda, prolaze oni koji su rođeni 29. veljače pa rođendane mogu slaviti tek u prestupnim godinama.)

Dobar dio vjernika obilježava i imendane, no pitanje je koliko ih je svjesno da većina svetaca ima svoj spomendan na dan smrti odnosno moglo bi se reći “rođendan za nebo”. (Neka imena poput Ivana ili Terezije javljaju se i više puta u kalendaru, pa pojedini zgodno iskoriste tu situaciju ako ih se pozove da počaste.)

Nažalost, i među vjernicima, malo je onih koji prigodno obilježavaju dan svoga krštenja ili roditelja koji obilježavaju dan krštenja svoje djece. Zaboravlja se pri tom da smo po krštenju oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, da postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja (usp. KKC 1213). Stoga bi prisjećanje na taj dan uz paljenje krsne svijeće trebao biti važan događaj koji se može iskoristiti i za katehizaciju članova obitelji, a poglavito djece.

Postoje još i drugi dani tijekom godine, poput različitih godišnjica, kojima se u većoj ili manjoj mjeri pridaje pozornost, no o danu začeća u našem se društvu gotovo uopće ne progovara. Jedan od razloga jest zasigurno taj da mnogi nisu sigurni koji bi to dan bio, a drugi ne uvažavaju činjenicu da svaki čovjek svoje ovozemaljsko postojanje počinje začećem i da sve što se od tada s njime događa biva zabilježeno u njegovom biću, ili, bolje rečeno, u njegovoj duši. U nekim zemljama Dalekog Istoka, poput Južne Koreje, uobičajeno je da se pri rođenju računa da je dijete u prvoj godini života, uvažavajući time vrijeme provedeno pod majčinim srcem.

To kod nas nije tako, makar bi za vjernike taj koncept trebao biti sasvim prihvatljiv jer odgovara učenju Katoličke crkve da je dostojanstvo ljudske osobe nužno priznati svakom ljudskom biću od začeća do prirodne smrti (naputak Dignitas Personae, 1). Naime, na dan začeća smo stvoreni, ne kao plod slučajnosti, nego nas je, upravo ovakve kakvi jesmo, želio naš nebeski Otac. On nas je otpočetka neizmjerno ljubio urezavši nas u svoj dlan. Stoga je opravdano taj dan nazvati stvorendan i obilježavati ga, osobito djeci. Za njih je to dragocjeno jer time dobivaju prvu pouku o vrijednosti i o dostojanstvu ljudskog života te se tako u najranijoj dobi promiče kultura života na što nas je pozvao papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Evanđelje života iz 1995. To će biti utoliko lakše ukoliko su se roditelji, poštujući načelo odgovornog roditeljstva, aktivno pripravili za začeće na duhovnom, psihičkom i tjelesnom planu jer će time povećati vjerojatnost da žena u svom biću osjeti da je došlo do začeća. U tome duhovna dimenzija čovjeka možda igra i presudnu ulogu.

Zanimljivo je da su u literaturi opisani slučajevi kada su mala djeca od treće do pete godine svojim majkama ili odgojiteljicama znala priopćiti kako je u njihovoj utrobi dijete, prije negoli su one uopće krenule obavljati neke testove. Mnogi imaju iskustva.

Uz to, od velike koristi bit će i prakticiranje prenatalnog roditeljstva počevši od samog začeća. Na taj način, osim brojnih dokumentiranih dobrobiti za djecu, roditelje pa i čitavo društvo moglo bi se očekivati i promjena mentalnog sklopa u kojem se pri rođenju roditeljima upućuje čestitka “Čestitam! Postali ste mama!” i “Čestitam! Postali ste tata”, kao da to nisu bili i prethodnih mjeseci dok je čedo još bilo u majčinoj utrobi. Istina, nisu ga mogli uzeti u ruke, ali su s njime itekako mogli komunicirati, igrati se i učiniti ga tako istinskim članom obitelji.