Priča i pričanje kao prenošenje objave

Naša s. Laurencija, Marija-Dafne Pintar, kao individualno usavršavanje tijekom vrtićke pedagoške godine bila je odabrala temu “Priča i pričanje kao prenošenje objave”. Možda bismo se trebali pitati o buci svoga života; pobrojiti trenutke u kojima smo spremni biti sami sa sobom. Da bi se rodila autentična R(r)iječ.

”U početku bijaše Riječ, ali – što je Riječi prethodilo? Odgovor je – tišina. Autentična Riječ dolazi iz tišine. Ako je ne čuješ, razmisli o buci svog života.”

Često se može čuti da smo u eri komunikacije; da vijesti putuju neslućenim brzinama – čak s jednog kraja zemaljske kugle na drugi. A istovremeno: da su ljudi međusobno otuđeni kao nikada do sada. Ne bih željela opovrgavati ili potvrđivati ove tvrdnje, ali smatram da nam misao, koji sam navela na samom početku, mnogo govori.

Možda bismo se trebali pitati o buci svoga života; pobrojiti trenutke u kojima smo spremni biti sami sa sobom. Da bi se rodila autentična R(r)iječ.

Poniranje u šutnju na visokoj je cijeni u istočnim religijama, ali i kršćanska Predaja poznaje šutnju pred Bogom. Navest ću 3 načina molitve u šutnji:

1. sjednem ili u crkvi ili pred ikonu Krista i smirim se. Opažam Božju nazočnost i pokušavam sam postati posve nazočan pred Bogom. (Takvu su molitvu tišine neki vjernici znali vrlo jasno opisati: ”Ja gledam Boga i Bog gleda mene. I to mi je dovoljno.”)
2. meditacija – određena metoda smirivanja pred Bogom. Pazim na disanje i pri izdisaju ostavljam svoje misli koje se svako malo javljaju. Pri udisaju zamišljam da u mene struji Božji Duh i iznutra me obnavlja. U Tradiciji se disanje uvijek povezivalo s jednom riječju. Npr. s udisajem povezati ”Gospodine Isuse Kriste”, a s izdisajem ”Sine Božji, smiluj mi se!” Na taj način dopuštam da me ”molitva bez riječi” uvede u tajnu Boga, u prostor tišine u kojem sam Bog u meni stanuje. U ovome se prostoru iznutra smirujem. Tu doživljavam nutarnju slobodu. U ovaj prostor nitko nema pristupa: ni čovjek, ni misao, ni brige, ni strah. Ovdje me nitko ne može povrijediti. To je, ujedno, i ozdravljajući prostor koji smijem u sebi otkriti. Naravno, ne osjećamo se uvijek tako, ali kad ga uspijemo samo naslutiti osjećamo se u Bogu kao kod kuće.
3. tzv. ”vježba ćelije” – sastoji se u tome da pola sata mirno sjednem u svoju sobi ili na neko mirno mjesto i niti molim, niti meditiram, niti razmišljam, niti čitam. Jednostavno sjedim pred Bogom. Monasi nas ohrabruju da pritom pred očima imamo sliku čuvara vrata. Sjedim tu. U meni se javljaju misli i osjećaji. Kucaju na moja vrata. Svaku misao i svaku emociju pitam: ”Što mi hoćeš reći? Koja se čežnja u tebi krije?” Tada se smiju javiti sve misli. I, što je najvažnije, ne moram biti smiren. Ali, budući da sve pripuštam i sve propitujem o čežnji, odjednom se smirujem. Smiruje se nutarnji kaos. Mnoge misli vode me preko čežnje koja je u njima, konačno k Bogu. Preko svega što se u meni javlja dolazim do nutarnjeg temelja na kojemu Bog u meni stanuje i mojem životu daje čvrstinu i mir.

Želim navesti još 2 načina na koja možemo ponovo uspostaviti sklad sa sobom.

1. Glazba (osobito klasična) ima moć ponovnog uspostavljanja nutarnjeg ritma. Često ne znamo zašto se nakon lijepe glazbe osjećamo čistima u svojoj nutrini. Kao da je glazba prožela čitavo naše tijelo.
2. Nekima je od velike pomoći hodanje odn. šetnja. Ako sam jako uznemiren šetnja mi može pomoći da postignem odmak od doživljaja koji kao da me drže u šaci. Hodajući ne razmišljam o problemima. Čini se da oni iščezavaju. Osjećam se slobodniji, jasniji, čišći. Ravnomjerno tjelesno kretanje ima pročišćavajuće djelovanje. Psiholozi su ustanovili da tjelesna aktivnost bolje oslobađa dušu ljutnje i nezadovoljstva nego njihova artikulacija koja može ove negativne osjećaje čak još i pojačati.

Iz ovakvih trenutaka tišine, susreta s nama samima može se roditi autentična Riječ. Ponajprije u nama – u našem srcu, a nakon toga bit ćemo spremni autentično je izgovoriti. Prenijeti je. Svjedočiti (kao što Isus kaže na jednom mjestu: ”Bit ćete mi svjedoci.”)

Sv. Augustin je rekao: ”Bog nam govori posredovanjem ljudi i na ljudski način jer tako govoreći on nas traži.” Bog komunicira posredovanjem riječi, a prema Augustinu ta je komunikacija zapravo traganje.

Svatko je od nas stvoren originalnim i posebnim i uopće se ne trebamo posebno truditi kako bismo se razlikovali od drugih. Ali ne smijemo zaboraviti da niti drugi ne trebaju biti poput nas. Svatko od nas traga na sebi svojstven način, a na takav način i govori. Pričajući, ne bismo trebali sebe stavljati u prvi plan nego Boga. Pa i onda kada o Njemu govorimo posve indirektno. Trebamo se truditi biti istiniti, a ne zabavni. A to ćemo postići ako dopustimo i omogućimo Gospodinu da nas prethodi, da On svoj govor prosijava kroz nas. On treba biti prvi, On treba ući prije nas u prostor u koji ulazimo.

Ne mogu svjedočiti evanđelje čovjeku koji ne poznaje Boga i nema o Njemu živo iskustvo, riječima koje on ne razumije, jezikom kojim ne govori. Takvom se čovjeku može govoriti samo o životu. Ako mu govorim drugačije – nerazumljiv sam mu. Nejasan. On ne zna što želim od njega i odbacuje me. Osim o životu, s nekim ljudima mogu govoriti i o traženju istine, bez straha i bez ikakvih kompleksa jer je i to odličan put prema Bogu.

Prisjetimo se: evanđelje ne želi ostvariti ništa drugo nego okrenuti čovjeka prema životu i istini. Dakle, ne moram nikoga prisiljavati da sluša moj govor o Bogu – dovoljno je da moj govor podržava život i da je u istini.

Možda se najbolji govor događa kada moja usta šute jer – najbolje riječi izlaze upravo iz srca. Za bolje shvaćanje problema dovoljno je pomisliti na naše dijaloge bez šutnje: izgledaju poput neprekidnog pljuštanja nerazumljivih riječi. ”Svaka je riječ rođena iz šutnje i vraća se u šutnju. Govor jest jedinstvo riječi i šutnje.” (A. Wathen)

Šutnju nikako ne možemo definirati kao odsutnost komunikacije, ona se uistinu otkriva kao osnovno sredstvo komunikacije. Predstavlja početak i sam kraj svake komunikacije, a ne njen prekid.

Na toj liniji događa se i naš govor o Kristu. Ali, ponovimo još jednom: o Njemu možemo ”prirodno” govoriti samo onda ako se njime hranimo, ako je On naš život. Ako se hranimo Riječju Božjom u Bibliji, liturgiji i sakramentima Crkve, onda govorimo, iznosimo svoja uvjerenja. Bez straha možemo biti ono što jesmo jer nas je Krist učinio sebi sličnima. Naš govor o Bogu započinje unutarnjim dijalogom. Duh Božji djeluje i govori u srcu čovjeka da otkrije Krista i da shvati kako u Njemu može postati djetetom Oca nebeskoga i brat Sina njegova. Ponekad Riječ Božja sporo putuje do srca ljudi te se čini da oni odbacuju Istinu. Zagonetna je ta sporost i prepreke. Kadšto nas, naprotiv, iznenadi otkriće Boga.

Tijekom ljudskog dijaloga, koji ima svoje zakone, tegobe, ponavljanja i zavrzlame, nastavlja se tajni razgovor između Boga i ljudskog bića koje spoznaje da je ljubljeno te se ponizno otvara većemu od sebe. Uvijek, u svim slučajevima mi svojim govorom i blizinom trebamo pokazati na Krista. Postavlja se pitanje: ”Gdje možemo naći Krista?” U Pismima se sam Krist najbolje ”predstavlja” jer je On Riječ koja je tijelom postala.

I na kraju, osvrnimo se na prispodobe. Isus je svojim slušateljima često govorio baš u prispodobama. To je bio jezik kojeg su oni lakše razumjeli, bez obzira radilo se o odraslima ili djeci. Prisjetimo se samo gorušičinog zrna ili kvasca, skrivenog blaga ili dragocjenog bisera. Ne zaboravimo svjetiljku pod posudom, novu zakrpu na staroj odjeći ili novog vina u starim mješinama.

Sagradimo kuću na stijeni, a ne na pijesku i dopustimo da sjeme koje sijač sije padne na plodno tlo. Budimo poput milosrdnog Samarijanca uzdajući se u Božju dobrotu i vjernost. Neka naša svjetlost tako svijetli pred ljudima da vide naša dobra djela i slave Oca našega koji je na nebesima!

MALI OGLASNIK

Traži se dobra riječ

dovoljno plodna da iz nje može niknuti ljudsko srce

dovoljno tiha da se nenametljivo može primaknuti svakom jecaju

dovoljno malena da može proći i kroz zatvorena vrata i zidove

dovoljno svijetla da otopi kamen najcrnje noći

dovoljno hitra da ne zakasni za ovaj tren

dovoljno nježna da ne pozlijedi ni najživlju ranu

dovoljno snažna da svježa stigne onkraj pustinje

dovoljno skromna da ne odabire na koji će prag

dovoljno prostrana da obuhvati i suprotne obale

Ako je tko pronađe, neka je podari drugima. Osim toga, traži se netko tko će, ne nalazeći dovoljno dobru riječ, sam postati dobra riječ.

(Stjepan Lice)

ISUSOVE PRISPODOBE

LITERATURA:

– Grün, Anselm: ”Daruj mi veliko srce”, Putovi odrasle vjere, Brodsko Vinogorje, 2006.

– Grün, Anselm: ”Za život u slobodi”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004.

– Lustiger, Jean-Marie: ”Kako Bog otvara vrata vjere”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007.

– Poli, Gian Franco – Cardinali, Marco: ”Komunikacija u teološkoj perspektivi”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.

– Rock, Lois – Ayliffe, Alex: ”Moja prva slikovnica za laku noć. Priče i molitve za djecu”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005.

– Alexander, David i Pat: ”Biblijski priručnik – Mala enciklopedija”, Kršćanska sadašnjost i Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.

– ”Katehetski glasnik”, NKU HBK, Zagreb, 2010.

– Novi zavjet